You are currently viewing Etičko hakovanje ili digitalna samoodbrana? Dilema za digitalne građane

Etičko hakovanje ili digitalna samoodbrana? Dilema za digitalne građane

U digitalnom svetu bezbednost više nije samo tehničko pitanje, ona je i građansko pitanje. Kako svakodnevni život postaje sve više oblikovan digitalnim sistemima, od građana se očekuje da postupaju odgovorno, štite svoje podatke i doprinose stvaranju bezbednijih digitalnih okruženja. Etičko hakovanje i digitalna samoodbrana često se predstavljaju kao nužni odgovori na rastuće sajber pretnje. Ipak, u njihovoj suštini nalazi se jedno fundamentalno pitanje: može li upad u sisteme ikada biti etički, čak i kada se sprovodi u cilju zaštite?

Etičko hakovanje: ovlašćenje, narušavanje granica i paradoks

Etičko hakovanje se najčešće opisuje kao ovlašćen pokušaj dobijanja neovlašćenog pristupa sistemima, aplikacijama ili podacima, sa ciljem identifikovanja ranjivosti pre nego što ih iskoriste zlonamerni akteri. Etički hakeri deluju uz izričito odobrenje vlasnika sistema u jasno definisanim okvirima i uz obavezu odgovornog objavljivanja nalaza. Njihova namera je odbrambena, a ne štetna. Međutim, oni se oslanjaju na iste metode koje koriste i zlonamerni hakeri, uključujući izviđanje, eksploataciju i povezivanje ranjivosti. To stvara svojstveni paradoks: alati odbrane i alati napada često se teško razlikuju.

Digitalna samoodbrana, građanstvo i etička dilema

Digitalna samoodbrana, naročito na nivou pojedinačnih građana, usmerena je na podizanje svesti, prevenciju i otpornost. Ona podstiče ljude da obezbede svoje uređaje, zaštite svoje identitete i razumeju kako digitalni sistemi utiču na moć, rizik i privatnost. Etičko hakovanje, nasuprot tome, aktivno prelazi tehničke granice kako bi otkrilo slabosti u tim sistemima, sa ciljem njihovog jačanja i unapređenja bezbednosti u budućnosti. Jedan pristup je pretežno preventivan i ličan, dok je drugi invazivan i sistemski. Etička granica između njih nije uvek jasna.

Ova dilema postaje posebno značajna kada se posmatra kroz prizmu digitalnog građanstva. Od odgovornih digitalnih građana očekuje se da poštuju privatnost, zakonitost i prava drugih. Ipak, etičko hakovanje se oslanja na kontrolisana kršenja tih principa, opravdana pristankom i svrhom. To otvara ključno pitanje: da li opravdanje etičkog hakovanja nosi rizik ka normalizovanja upada kao prihvatljivog ponašanja u digitalnim prostorima? Ako je tako, ko odlučuje kada je upad opravdan i kome treba poveriti takve aktivnosti?

Umesto da nudi jednostavne odgovore, ova dilema ukazuje na to da etičko hakovanje nije samo bezbednosna praksa, već i moralni izazov za digitalna društva. Veštine označene kao „etičke“ nisu etičke same po sebi. One to postaju isključivo kroz transparentnost, odgovornost i snažne etičke okvire. Bez tih zaštitnih mehanizama, isto znanje namenjeno zaštiti može biti zloupotrebljeno.

Kako se snaći u kompleksnim situacijama: uloga projekta DigiCity

Ključno je naglasiti da digitalno građanstvo i etičko digitalno delovanje nisu urođeni. Oni se uče, vežbaju i razvijaju. Upravo tu DigiCity projekat ima važnu ulogu. Kroz svoje video-igre i iskustva u vidu „escape room“ igara, DigiCity omogućava učesnicima da se direktno suoče sa tenzijama između digitalne samoodbrane i etičkog hakovanja u bezbednom i strukturisanom okruženju. Igrači se stavljaju u situacije u kojima moraju da procene rizike, poštuju granice, sarađuju sa drugima i razmišljaju o posledicama svojih digitalnih postupaka.

Pretvarajući apstraktne pojmove poput sajber bezbednosti, etike i odgovornosti u interaktivne izazove, DigiCity projekat kroz video igru, „escape“ igru i prateće resurse za omladinske radnike pomaže mladima da razviju dublje razumevanje šta znači delovati kao digitalni građanin. On ne uklanja dilemu između etičkog hakovanja i samoodbrane. Naprotiv, čini je vidljivom, opipljivom i otvorenom za diskusiju. Na taj način DigiCity pokazuje da etičko ponašanje u digitalnim okruženjima ne podrazumeva izbegavanje složenosti, već učenje kako se njome odgovorno i zajednički upravlja.

 

Literatura:

  • Black Duck Software. (n.d.). What is ethical hacking? Retrieved December 12, 2025, from https://www.blackduck.com/glossary/what-is-ethical-hacking.html
  • Council of Europe. (2019). Digital citizenship education handbook. Council of Europe Publishing.
  • EC-Council. (n.d.). Certified ethical hacker (CEH) official curriculum. EC-Council. https://www.eccouncil.org/train-certify/certified-ethical-hacker-ceh/
  • Floridi, L. (2013). The ethics of information. Oxford University Press.
  • Floridi, L., & Taddeo, M. (2016). What is data ethics? Philosophical Transactions of the Royal Society A: Mathematical, Physical and Engineering Sciences, 374(2083). https://doi.org/10.1098/rsta.2016.0360
  • International Organization for Standardization. (2022). ISO/IEC 27001: Information security management systems. ISO.
  • Nissenbaum, H. (2010). Privacy in context: Technology, policy, and the integrity of social life. Stanford University Press.
  • Open Web Application Security Project. (2021). OWASP top ten web application security risks. OWASP Foundation. https://owasp.org/www-project-top-ten/
  • Palfrey, J., & Gasser, U. (2008). Born digital: Understanding the first generation of digital natives. Basic Books.
  • United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization. (2021). Global citizenship education in a digital world. UNESCO.